-PIŠE: Perivoje Popović
Dobro je znano, ali neka bude i ovdje ponovljeno – Crna Gora je zemlja svetaca, junaka, pjesnika i mudraca. Savremeno doba koje svojom brzinom i nemarom ruži i relativizuje iskonske vrijednosti sa moralnog i duhovnog plana, dobrano je načelo i rečene postulate. Sveci nijesu više baš uvijek sveci („Oprosti im, Gospode – ne znaju šta rade!”), junaci nijesu junaci (da bi bili savremeni junaci moraju da nauče kako se opstaje klečeći na koljenima i kako se pokorno ljube skuti privremenim gospodarima), a mudraci ne moraju baš toliko da misle i promišljaju – dovoljno je da znaju da broje nečasno stečeni novac, da otimaju od sirotinje i umnožavaju bijedu radi sopstvenog nedostojnog bogaćenja. I tako – priča bi bila preduga i plašim se – besmislena – ako Bog ne vidi, ako Svemogući ne može ili neće da pomogne...
Ostaju, dakle, pjesnici. Ostaje glas i riječ pjesnička. Čini se, iako krhka, ona je najjača. Ona nadjačava. Nedavno smo se sreli sa vrsnom poezijom Vele Tešović, očekujemo knjigu starog dobrog pjesnika i mudraca Pavla Šćepova otetu tami i zaboravu, a evo ovog trena odlučila je da napusti stvaralačko ćutanje pjesnikinja, stvarno pjesnikinja Jelena Rondović. Njeno ime i pjesništvo bilo je sakriveno i nepoznato i za nju samu, a u pitanju je ozbiljna, izgrađena i ostvarena pjesnička misao, slika i emocija. Jelena Rondović je gotova, izrasla, samotvorna, ali formirana pjesnička individualnost u punom smislu. Nema je, nije se pojavljivala na stranicama listova i časopisa, u reklamama i samoreklamama, znate onoga tipa – dame i gospodo, poslenici štampanih i elektronskih medija, ja sam upravo napisao /napisala novu knjigu, imam već dvije i po započete rečenice genijalnog djela koje će nadrasti epohu. To tiha i nenametljiva ljudska i pjesnička priroda Jelene Rondović ne poznaje i ne priznaje. Ona je, uz dnevnu i neprestanu životnu borbu žene i majke, stvarala pjesme koje zaista zaslužuju našu pažnju i uvažavanje i srećom, sačuvala ih je i odnjegovala, tako da danas imamo njeno pravosnažno pjesničko predstavljanje u knjizi „Skica za portret svitanja”.
Zajedno sa pjesmama koje čine ovu dobru knjigu Jelena Rondović je sačuvala i duh i dah dobrote, plemenitosti i čovječnosti što ovo njeno ostvarenje čini uvjerljivim i samo po sebi preporuč uje za trajanje. Možda i zbog toga, ili pak, prvenstveno zbog toga dozvoljavamo pravo pjesnikinji da nam na samom početku knjige (ciklus „Put ka meni”!) jasno i uvjereno, sigurno i odvažno saopšti: „Moji su horizonti/prerasli vaše/ovo je mjesto i vrijeme/„ovo”,/a ja sam dalje...”/(„Moji horizonti”)
Nekome se može učiniti da pjesnikinja Jelena Rondović dozvoljava sebi (naspram dosadanjeg ćutanja) pravo da odveć glasno i pretenciozno govori, ali to je tako samo naizgled jer dalje kazivanje kroz svojevrsnu i osobenu „Predstavu nove mladosti” svjedoči nam odabranu snagu vjetra, silu koja zemaljski, ovozemaljski i prizemni duh nadvisuje i nadjačava novim drugačijim svijetom, novim drugačijim svjetlom koje razdvaja dan od sna, koje rađa energiju novog svitanja i napretka čovjekovog: „... dok tamno je nebo nad mojim gradom/ sa uključenih par reflektora.”
Posebna je i teorijski delikatna riječ o stihu, stilu, kompoziciji i jeziku u pjesmama Jelene Rondović za koje je pjesma „Predstava nove mladosti” upravo istinska paradigma. Kao što to jesu i pjesme „Znanče” i „Robovi”, recimo, opet iz ciklusa „Put ka meni” (ne zamjera se, naravno, biblijski prizvuk) čiji naslov sasvim namjerno apostrofiramo želeći da skrenemo pažnju na potrebu pjesnikinje da nas pozove (i prizove) sebi, ali i da opomene zbog sebičnosti, laži i kukavičluka, zbog potrebe: „...Da ne ostane prazan/bez mene moj dom/
njemu će trebati/i svjetlost i tama/kad moja duša u nepovrat -/ode sama!” („Starac”)
Kao da je u neposrednoj komunikaciji sa znamenitim pjesnikom, Jelena Rondović je svjesna sopstvene snage i istoznačne nemoći, i pjesničke tame i pjesmotvorne svjetlosti, i ljudske veličine – ali i posrtanja. Na tome daru, kod tog stava ona zaslužuje našu punu podršku, razumijevanje i očekivanje da će u svojim sledećim oglašavanjima još dublje i smjelije nastaviti da traga, da otkriva smisao i besmisao napredovanja suprotstavljenog nazatku što, čini se, ponajviše zanima ovu pjesnikinju ozbiljno zabrinutu nad sudbinom našom i sopstvenom. Ona osjeća, ona iskreno saosjeća i vjeruje da u saosjećanju sa čovjekom pjesnik može ponajviše da doprinese da njegovo angažovanje ne bude samo puka riječ, samo prazna igra, već istinski i svrsishodno osmišljen odziv na Gospodnje poruke ljubavi i uzajamnosti – davanje bez granica, bez očekivanja da nam se obavezno i profano vrati (po mogućnosti i sa što većom kamatom).
Predočenim smislom posebno je nadahnut (sledeći) ciklus knjige sa naslovom „Da dveri otvorim” jer pjesnikinja Rondović, zatočenica ljubavi i patnje, ostaje duboko privržena i jednoj i drugoj kategoriji vjerujući da je to Isusovo dvojstvo kome na početku i na kraju svega sam Gospod daruje Sveti Duh i tako nastaje Trojstvo iz kojega zrači porodična, ljudska i božanska tajna vječne besmrtnosti: „...šum povjetarca/i vedrog neba zvijezda jedna/moji su gosti/ljubav je svoje skovala zlato/u vječnu tugu pretočila burmu.”(„Oltar”)
Na putu prema sebi, ali i na stazi prema zvijezdama, opet je tu vjetar, ta snaga čiju ruku svemoći dobro osjećamo, a ne vidimo – kako to samo dobro vidi i potencira pjesnikinja Jelena Rondović. Tuga se u vidokrugu pjesnikinje poima kao vječna, ali kad je zvjezdana, kad je ozvjezdana, kad je među zvijezdama zlatom optočena, onda neka bude i neka traje kao ljubav oba svijeta, na sve četiri strane oba svijeta. A svijet, ovovremeni, realni svijet – onaj kome dnevno poetesa otvara svijetle i svete dveri jeste njena Crna Gora, njena svetomoć, njene ljepote, njene radosti i tuge – pjesnikinjine i naše tuge i radosti u njoj. „Da dveri otvorim” jeste tako pjesnički krug između zemlje i neba u kome Jelena razgovara sa Majkom i zavičajem, sa Ocem i neprolaznošću, što je i ponovo i uvijek proizvod poezije i ljubavi, poezije ljubavi i ljubavi poezije – neprekidne potrebe da traje pjesma i nikad dovoljno dosanjani san o ljepoti koju može da spozna, da objasni samo pjesma, samo poezija kao vrhunski čin tvorenja: „...A vi ćete, lipe, ustreptale i snene,/sretati i odmoriti mnoge -/ iščekivati mene...”(„Lipe zavičajne”)
Knjiga „Skica za portret svitanja” Jelene Rondović, nimalo slučajno, završava se poetičkim krugom nazvanim „Iskre”. Mogle su Iskre da dođu i na početku i na sredini knjige i da tako budu inicijacija ili središte koncentričnog kruga naročite poetološke specifične težine. Pjesnikinja se odlučila da kondezovanom refleksijom uobliči svoje kazivanje o pjesmi, sebi, zavičaju i ljubavi. Izabrala je pravi način: „Bog/će nam uvijek dati/da razdijelimo/i opet da nam ostane.”
Pjesnikinja Jelena Rondović je u svojoj knjizi sa nama podijelila najljepši, najsvjetliji dio svoga bića. Ali i njoj je ostalo dovoljno svjetlosti sopstvenog svijeta osijanog poezijom.(NASTAVIĆE SE)